Stihovi
Ja san ćaćin grdelin
peto dite, prvi sin,
u čelo me je jubija
bilin vinom me krstija.
Kad me s dlana pustija
visoko san poletija,
u daleki i tuđi svit
naša’ ženu lipu k’o cvit.
More, more duboko, dabogda presušilo
ja san ga priletija, skoro me ugušilo
i svaki put kad val me trisne
moje srce za njon vrisne
ka i grana masline kad je bura ošine
ja još čujen one riči ćaćine.
Sine moj, reče on
nije život prista s njon,
ti nemaš puno vrimena
uzmi ženu s našeg kamena.
U proliće san prosija,
u lito se oženija,
do zime san uvenija
nisan je nimalo volija.
More, more duboko, dabogda presušilo
ja san ga priletija, skoro me ugušilo
i svaki put kad val me trisne
moje srce za njon vrisne
ka i grana masline kad je bura ošine
ja još čujen one riči ćaćine.
Rodila je sina dva
ka dva lipa sokola,
i radija san kao crv
ka za svoju dicu, svoju krv.
Pantin njenu zadnju rič
Bog me zove, moran ić’,
i suze tri je pustila
za tri ’tića šta je jubila.
More, more duboko, dabogda presušilo
ja san ga priletija, skoro me ugušilo
i svaki put kad val me trisne
moje srce za njon vrisne
ka i grana masline kad je bura ošine
ja još čujen one riči ćaćine.